Moja supruga je preminula u 27. godini, i od tada sam samostalno brinuo o našem četvorogodišnjem sinu.

I dalje držim njen telefon pored svog kreveta. Prethodne večeri, potpuno neočekivano, telefon je zazvonio po prvi put nakon nekoliko meseci — stigla je poruka: ‘Biću kući za 20 minuta.’

Osjetio sam nelagodu. Ubrzo nakon toga, stigla je još jedna poruka, koja me potpuno zatekla. Pisalo je:

‘Nedostaje mi moj sin. Ne mogu prestati misliti na njega. Neću više čekati. Večeras moramo finalizirati plan kako da ga uzmemo iz kuće njegovog oca!’

Počeo sam pregledavati njen telefon, zbunjen i potresen onim što sam pronašao u porukama.

Otkrio sam desetine razgovora u poslednjih nekoliko nedelja — komunikaciju s osobom koju smo oboje znali još iz studentskih dana.

Moj svet je u tom trenutku izgubio smisao. Nisam znao da li se neko poigrava sa mnom, ili je sve ovo neka čudna slučajnost. Ipak, jedno znam: potrudiću se da naš sin odrasta u ljubavi i sigurnosti. On je sada centar mog sveta.”

Gubitak supružnika je jedan od najtežih udaraca koje čovjek može doživjeti. To nije samo gubitak voljene osobe, već i gubitak dijela sebe, svoje svakodnevice, navika i sigurnosti koju je ta osoba pružala.

Prvih dana sve djeluje nestvarno — kao da se život odvija u nekoj magli. Zvukovi su prigušeni, ljudi dolaze i odlaze, svi nude riječi utjehe, ali one ne mogu ispuniti prazninu. Kuća odjednom postaje tiha na način koji boli, a obične sitnice – šalica kafe na stolu, miris parfema, odjeća u ormaru – postaju podsjetnici na ono što je izgubljeno.

Najteži su trenuci noću, kada tišina postane glasna. Nema poznatog glasa da ti poželi laku noć, nema ruke koja te zagrli. Dani prolaze, ali bol ne odlazi – ona se samo polako pretvara u tihu tugu koja prati svaki korak. Ljudi kažu da vrijeme liječi, ali istina je da vrijeme samo uči kako da živiš s tim teretom.

Nakon gubitka, čovjek shvati koliko je život krhak i kako su zajednički trenuci dragocjeni. Ostaju sjećanja – ponekad te nasmiju, ponekad slome. I iako rana nikada ne nestane u potpunosti, polako se učiš živjeti s prazninom, tražeći snagu u uspomenama i ljubavi koja ne prestaje postojati, čak i kad osoba više nije fizički tu.